PATRIJARH Vikentije svečano je ustoličen 2. jula (20. juna) 1950. godine u Sabornoj crkvi u Beogradu. Dok je primao panagiju srpskih patrijaraha, on je ovako iskazao svoja osećanja: "Primajući ovu panagiju, ja nisam osetio radost koju sam trebao da osetim. Ja sam osetio strah."

Po ustoličenju u Patrijaršiji je priređen svečani ručak, kojem su prisustvovali i zvanični predstavnici vlada FNR Jugoslavije i NR Srbije, koji su patrijarhu Vikentiju čestitali izbor.

U svojoj zdravici patrijarh najpre poručuje da neće "ni za jednu dlaku odstupiti od onoga što Crkva uči". A onda, znajući kakav je odnos države prema Crkvi i šta se sve od njega očekuje, obraća se prisutnim predstavnicima državne vlasti, posebno ministru i generalnom sekretaru Vlade FNRJ generalu Ljubodragu Đuriću, kazujući: "Ovo je jedan od prvih intimnih dodira između predstavnika narodne vlasti i Crkve. I, baš u ovom momentu, hoću da naglasim da Srpska crkva nikada nije bacala poglede preko granica otadžbine svoje i nismo nikada očekivali pomoć van granica i od drugih. Molim g. generala Đurića da ovo izjavi na nadležnom mestu. I da izjavi i to da je Srpska pravoslavna crkva narodna i da će ona takva i ostati. Srpska pravoslavna crkva naći će samu sebe."

GENERAL Đurić na to je uzvratio: "I poverenje i dobra volja, kako same Vlade FNRJ, tako i arhijereja, treba da postoje. Ako ne postoje, ne može se ni govoriti o dobroj volji i saradnji sa Srpskom crkvom. Čak i drug Tito je sam govorio, da ukoliko arhijereji budu shvatili patrijarha i sve se reši po najboljoj volji i želji, da će Pravoslavna crkva naići na punu podršku od strane naše vlade. I u interesu je Srpske pravoslavne crkve da se dođe do sporazuma. Ja sam razgovarao i s predstavnicima Sv. sinoda o najboljim željama o saradnji. I naše će težnje biti upravljene na to da se ojača Srpska pravoslavna crkva i njeno sveštenstvo. A i vi morate tome u glavnom doprineti."

Završavajući svoju zdravicu, general Đurić je poželeo dug život Njegovoj svetosti i najbližim mu saradnicima, kao "i svima sveštenicima koje žele dobra našoj državi i našim narodima".

Prema tadašnjem, ideološkom poimanju nosioca i pobornika državne vlasti, "dobra" državi i narodu žele samo oni koji su na liniji Komunističke partije!

U IZBORU za poglavara Srpske pravoslavne crkve, verovatno po preporuci državnih vlasti, učestvovali su i predstavnici sveštenstva iz Makedonije (koje je bilo uključeno u stvaranje "Makedonske pravoslavne crkve").

Patrijarah Vikentije, iako jedan od episkopa kojima je bio zabranjen povratak na svoju episkopsku dužnost na području te nove federalne jedinice, u svojoj zdravici na ustoličenju, rekao je da se raduje što je Crkva učinila "veliki korak ka sporazumevanju parohijskog sveštenstva i više jerarhije", napominjući da Srpska crkva uvek pred očima ima celinu. Sveštenstvu iz Makedonije poručio je tada: "Može da bude i nesporazuma, ali ja vas molim da imamo strpljenja. Uložimo dobru volju i razumevanje, pa će se sve rešiti i bez paragrafa."

Ne bi se to moglo tumačiti kao izričito obećanje novizabranog patrijarha - od koga su državne vlasti očekivale da udovolji zahtevima iz otrgnutih eparhija SPC - ali jeste (retoričko) pokazivanje "fleksibilnog stava" pred budnim okom državnih vlasti.

ODMAH po ustoličenju, usledili su susreti novoizabranog patrijarha sa najvišim predstavnicima državne vlasti. A u međuvremenu, već sledećeg dana po ustoličenju, srpski prvojerarh primio je članove Glavnog odbora Saveza udruženja pravoslavnog sveštenstva FNR Jugoslavije.

S obzirom na to da su državne vlasti stajale iza osnivanja ovih udruženja, to se moglo razumeti kao pokazivanje dobre volje, odnosno pokazivanje odsustva animoziteta prema "državnim projektima".

Državne vlasti su aktivno pratile rad patrijarha za čiji izbor su se zauzele. Među arhivskom građom Savezne verske komisije nalaze se i doušnički izveštaji pisani na osnovu razgovora u Patrijaršiji i među sveštenstvom o tome kako se ocenjuje i gleda na rad novog patrijarha Vikentija.

PRVI poglavar Srpske crkve izabran u komunističkoj državi Jugoslaviji bio je patrijarh Vikentije. On je tu činjenicu morao da prihvati kao realnost, pa je, znajući u kakvim prilikama se Crkva našla, nastojao da razloge zarad onoga za šta se zalagao iznosi mirno, gotovo flegmatično, a pri tom je, kako se svedoči, imao jaku moć ubeđivanja; takvom staloženom nastupu doprinosila je i njegova blaga narav, koju je rođenjem i stasavanjem stekao u vojvođanskoj ravnici. Ističe se njegovo nastojanje da se srede odnosi između države i Crkve, a da se crkveni propisi pravilno primenjuju. Tako govore njegovi savremenici, posmatrajući iz blizine, ali ipak sa strane.

UVIDOM u arhivsku građu, konkretno u arhivu Savezne verske komisije, koja je bila nadležna ispred države za odnose sa Crkvom i verskim zajednicama, uviđa se da se patrijarh Vikentije sa predstavnicima države konsultovao o gotovo svim iole značajnijim pitanjima koja se tiču života pod okriljem Srpske pravoslavne crkve. I u mnogo čemu uvažavao dobijane predloge.

Jedna od glavnih zasluga koja se pripisuje patrijarhu Vikentiju jeste potpisivanje Ugovora o socijalnom osiguranju sveštenika Srpske pravoslavne crkve, 28. decembra 1951. godine. Potpisali su ga, u ime Vlade FNRJ, ministar-predsednik Saveta za narodno zdravlje i socijalnu politiku dr Pavle Gregorić i, u ime Crkve, patrijarh Vikentije. S obzirom na to da su sveštenicima 1947. godine uskraćena sva prava iz socijalnog osiguranja i da su svi crkveni penzioni fondovi, samim tim što su ostali bez svoje ranije imovine, izgubili osnovu za svoj dalji rad, ovaj ugovor je bio izuzetno značajan.

SVEŠTENICIMA su data gotovo sva prava iz državnog socijalnog osiguranja, koja su imali osiguranici iz radnog odnosa.

Time sudbina pravoslavnog sveštenstva više nije bila izolovana u odnosu na ostali "radni narod" koji je imao državno socijalno osiguranje.

Po potpisivanju ovog ugovora patrijarh Vikentije je rekao da je još prilikom prve posete Josipu Brozu Titu tražio da se i za sveštenstvo obezbedi socijalno osiguranje i da je prvi čovek Jugoslavije tada rekao da će "izaći u susret svim željama Srpske pravoslavne crkve, ukoliko je to mogućno".

Ali, kako se pokazalo u vremenu koje je sledilo, mnoge želje Srpske pravoslavne crkve ostale su samo - želje.